Radovi Vizura aperta 2025.
Tonka Sušec - Gozba
Kad sam bila dijete, jedna od najdražih zanimacija bilo mi je kuhanje u vrtu, radila bih kolače od blata, kuhala travu u kantama, miješala vodu i zemlju, servirala to baki kao da je najvažnija večera na svijetu. Zapravo i jest. Nitko od nas nije to radio iz šale, to je bila ozbiljna igra. U toj igri smo bili kuhari, domaćini, gosti, ritualno smo dijelili hranu koja zapravo nije bila hrana.
Ovaj rad se vraća upravo toj gesti.
Na raznim lokacijama koje obilazimo, sakupljam razne grančice, zemlju, travu, zapravo začine koje će mi služiti za kuhanje večere. Kuham sa začinima koje nalazim oko sebe na našem putu. Postavljam, serviram, sve je naizgled kao prava gozba. Ali nitko ne jede.
Zašto?
Zato što ova večera nije o hrani, nego o igri ili vremenu koje trošimo na stvari koje nemaju praktičan smisao.
Djeca igraju ozbiljno, iako znaju da kolač od blata nije za jelo. Mi odrasli često zaboravimo na takve geste i tražimo svrhu u svemu što radimo. Ova večera je pokušaj da se vratim u taj prostor igre, gdje nešto može biti važno iako nema korisnu funkciju.
U isto vrijeme, ovo je i mala pobuna protiv ideje da sve mora imati smisao, svrhu, cilj. Kao što Bataille piše, nekad je najvažnije baš ono što se ne može iskoristiti. Kao kad trošimo vrijeme na igru, na umjetnost, proces ili na rituale koje ne možemo naplatiti, no to ih ne čini bezvrijednima.
Zato postavljam ovu gozbu. Da se sjetimo kako je kada nešto radimo samo zato što to želimo raditi, bez potrebe da to bude korisno, da bude samo sebi svrha.
Kada sam skuhala svoju posljednju večer u vrtu?
Fotografije: Lea Bulaja i Tonka Sušec
Luka Vrdoljak - Walkie Talkie
Ideja koncepta jest spojiti dva svijeta, dva različita pristupa koji imaju zajednički cilj. Ovim radom pokušavam zbližiti sebe kao individuu sa novim prostorom/okolinom. Zadnjih nekoliko godina, rutinirano pješačim u večernjim satima poznatim putom, prolazeći kroz vlastiti i okolne kvartove. Ovaj hod označava moju detoksikaciju, meditaciju i fizičko obnavljanje. Ovoga puta hodam u novom lokalietu i sa novim ciljem. Ostavljam svoj intimni i individualni odnos sa putom i kretanjem, te ga transformiram u univerzalni put kretanja namjenijen svima dobre volje. Kako bi se to ostvarilo, put je fragmentirano označen markacijama vlastitog znaka, te sam ja kao autor staze ostavio vlastite likovne impresije samoga puta i lokaliteta skicoznim crtežima u tušu. Zaključak je dakle da svaki novi hodač korača istim putom, ali ostavlja drugi trag.
Fotografije: Mirko Bulaja i Paula Palikuča
Paula Palikuča- Točke prisutnosti
Umjetnička intervencija u javnom prostoru
U intervenciji Točke prisutnosti istražujem ideju mira kao nešto što ne moramo dugo tražiti,
nego susresti ovdje, u trenutku. Na relaciji Lika- Majstorska cesta-Obrovac-Glinica-Zrmanja-
Nin na kamenju na nasumičnim mjestima zapisujem riječ mir upućenima svakome tko naiđe.
U vremenu obilježenom nemirom, ratovima i preplavljenošću informacijama, možda je
važnije nego ikada sjetiti se da mir postoji, da se krije iza svakog ugla. Da počinje u malim
stvarima, u pažnji, prisutnosti. U jednoj riječi na kamenu.
Kamenje na koje prolaznici naiđu postaju njima kao podsjetnik da mir postoji i da ga ponekad
možemo pronaći baš kad ga najmanje tražimo. Ponekad zaboravimo da je mir već oko nas.
Fotografije: Lea Bulaja i Tonka Sušec
Paula Palikuča - Palikuća
Performans Palikuća proizlazi iz nošenja tereta prezimena koje, kao dio identiteta, u svakodnevnim interakcijama izaziva niz ponavljajućih reakcija i pitanja poput: 'Pališ li kuće?', 'Kome si zapalila kuću?', 'Koliko kuća si zapalila do sad?'... Otkad znam za sebe, odgovaram na ista pitanja unaprijed smišljenim rečenicama, često ironičnim.
Ovaj put odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke- radim konstrukciju lagane, krhke, privremene kuće od slame i zapaljujem je čekajući da barem dio tereta koje moje prezime nosi izgori zajedno s njom. Više ne odgovaram pitanja- sada dajem odgovor unaprijed. I on više nije ironičan.
Zapalila sam svoju prvu kuću.
Fotografije: Mirko Bulaja i Paula Palikuča
Lea Bulaja - Hommage fjaki (naziv u radu)
Umjetnica sjedi u ležaljci kroz cijeli dan. Smještena je u hladu, pokraj nje se nalazi maleni stolić na kojem su križaljka i karte za tresetu – predmeti svakodnevice, igre i tišine. Umjesto platna i kista, njezini alati postaju pasivnost, prisutnost i dijeljenje trenutka.
Prolaznici su pozvani da priđu, sjednu, ili samo budu – bez obaveze na razgovor ili akciju. Umjetnica poziva na sudjelovanje u radu koji u svojoj srži propituje samu ideju rada: Što znači raditi? Kada umjetnik radi? Je li pasivnost otpor?
Rad istražuje odnos umjetnika prema radu, koristeći fjaku – stanje tjelesne i mentalne opuštenosti – kao polazište za rad. Fjaka nije lijenost, već svojevrsna meditacija i oblik otpora pritisku stalne produktivnosti. Ona postaje umjetnička metoda i prostor za kontemplaciju.
Umjetnički rad je hommage Mladenu Stilinoviću koji u svom umjetničkom djelovanju propituje ideju rada suprotstavljajući je idejama hiperprodukcije i očekivanjima društva. U ovom kontekstu, ležaljka i tišina postaju sredstva izraza, a fjaka – prostor umjetničkog djelovanja.
Fotografije: Tonka Sušec i Davorka Perić