VIZURA APERTA

Arhitekt Nikola Dobrović (1897, Pécs– 1967, Beograd), i za života i danas, pedeset godina mrtav, kao i njegovo arhitektonsko delo, razrušeno, oronulo, ubuđalo, gde god da je bilo izgrađeno – u Beogradu, Pragu, Dubrovniku, Igalu, Lopudu – teret je sa kojim se teško nose i akademska i politička i društvena javnost. Dobrović je bio, kažu njegovi savremenici, intransigentna ličnost. Još su intrasingentnije njegove kuće. Stoje, jedva, ali i dalje prkose. Sopstvenici tih nominalno zaštićenih spomenika kulture, što ih oni koji ih štite nisu u stanju da održavaju, opterećeni su ovim neupotrebljivim, neisplativim, neprodavljivim nekretninama, kao da su toxic assets. Ili se nekako ipak koriste, tako što vila sa vrtom uklanjanjem modernih betonskih šetnica postaje hotel po ukusu današnjeg turista, modernistički Grand hotel oguljen do betona postaje nužni smeštaj radnika koji postavljaju kamen na drugi hotel, a generalni štab vojske, razrušen bombama, gigantski okvir za billboard sponzora proizvodnje i trgovine oružjem. I sama sam napustila kancelariju na čijem zidu je kao vlasništvo institucije ostala da visi Dobrovićeva akvarelisana perspektiva zgrade sa fasadom obloženom bunjastim kamenim rasterom, izrađena 1937. godine u Dubrovniku, insprisana dubrovačkim zidinama, a ostvarena tek nekih dvadeset godina kasnije u Beogradu. Jedina dragocenost u mom posedu u toj sobi bila je upravo jedna bunja ivanjičkog kamena skinuta sa Dobrovićeve beogradske zgrade. Original, neprocenjivi. Napuštajući svet akademije i odbacujući svakovrsni teret, predala sam bunju u amanet studentu koji mi je svojevremeno pomogao da je u sobu unesem. Neprocenjivi Dobrović, dakle, ili teret?

​

​

Dr. Ljiljana Blagojević is an architect and theoretician of architecture, currently engaged as the Design Manager at Deka Inženjering in Belgrade. After ten years of practice in Serbia and the United Kingdom, she taught architectural design and architecture history and theory at the University of Belgrade and as visiting associate professor at Yale University School of Architecture, University of Donja Gorica in Podgorica and University of Novi Sad. She gave lectures by invitation at the Harvard University GSD, Parsons: The New School, the Yale University School of Architecture, the Adam Mickiewicz University, the Academy of Fine Arts Vienna, the University of Zagreb Faculty of Architecture and elsewhere. She authored four scholarly monographs, Modern House in Belgrade, 1920-1941 (Belgrade, 2000), Modernism in Serbia: The Elusive Margins of Belgrade Architecture, 1919-1941 (Cambridge MA, 2003), Novi Beograd: Contested Modernism (Belgrade, 2007), Itineraries: Modern and Mediterranean. Tracing the Steps of Architects Nikola Dobrović and Milan Zloković (Belgrade, 2015), and co-authored the monograph Dobrović in Dubrovnik: A Venture in Modern Architecture (Berlin, 2015) with Krunoslav Ivanišin and Wolfgang Thaler. Her articles, essays and critical reviews have been published in The Journal of Architecture, Architecture Research Quarterly, Architectural History, Prostor, Architektura & Urbanizmus and other scholarly journals. Dr. Ljiljana Blagojević is the recipient of the regional award ‘Ranko Radović Prize’ and of the Grand Prix of the Salon of Architecture in Belgrade.

​

​

Krunoslav Ivanišin: Dobrović u Dubrovniku: Po tko zna koji put, osobni pogled unatrag

Nikola Dobrović pojavio se u Dubrovniku iznenada ali ne bez povoda. U desetak godina tamo je sagradio spomenik i hotel s parkom na Lopudu, omladinski hostel na Montovjerni, jedan privatni vrt na Lapadu i pet – šest kuća u Gradu i okolici koje je velikodušno nazvao villama. Unutar zidina pokušao je s Gradskom kavanom u nekadašnjem arsenalu, a uspio preurediti prizremlje Palače Sponza. Uz još nekoliko neostvarenih projekata, to je prosječno jedna gradnja godišnje i to ne bilo kakva, jer to su redom djela nove, suvremene, ne kompromisne, napredne, revolucionarne... arhitekture, štoviše poduhvat moderne arhitekture, umjetnička djela jednog čovjeka od cjeline do detalja. Dobrović je Dubrovnik iznenada i ne bez povoda i napustio, ali mu se stalno vraćao u ljetovanjima, knjigama, predavanjima, duhovitim bilješkama. Stoga danas njegovu vrijednu baštinu možemo procijenjivati osim iz vlastite perspektive i ovog našeg vremena i iz njegove perspektive i onog davnog vremena, slavnih tridesetih godina prošlog stoljeća, takozvanog modernog doba. 
Dobrovićev sam baštinik: prvo kao potomak Dobrovićevih mušterija – graditelja Vile Adonis na Drugom konalu, potom kao student arhitekture iako Dobrović nikad nije bio profesor zagrebačkog arhitektonskog fakulteta, pa konačno i kao nastavnik arhitektonskog projektiranja i arhitekt koji crta i gradi u Dubrovniku i na drugim mjestima. Na pamet znam tlocrte i presjeke njegovih kuća, o njima sam pisao referate kao student, tekstove za hrvatske i strane časopise i portale, scenarij za film Novi Dubrovnik Nikole Dobrovića koji je snimila Hrvatska televizija 2000. godine, a pred pet godina smo za uglednog njemačkog izdavača knjigu Dobrović u Dubrovniku: Poduhvat moderne arhitekture s mnoštvom arhivskog metarijala i suvremenim fotografijama Wolfganga Thalera napisali Ljiljana Blagojević i ja. Dobrovića u Dubrovniku sam napuštao i vraćao mu se u prosječno svakih pet godina i premda sam svaki put mislio da o Dobroviću i Dubrovniku više nemam što za reći, uvijek sam otkrio nešto novoga. Za Vizuru Apertu u Janjini još jednom ću pogledati u natrag, ovaj put u kontekstu napuštanja. Dobrović je jednom negdje zapisao, da smrt jednog umjetničkog djela nastaje onda kad ono prestane biti predmet interesa. Za njegovu dubrovačku baštinu takvo vrijeme još nije došlo, ona je i dalje i poučna i začudna.

​

​

doc.dr. Krunoslav Ivanišin, dipl.ing.arh. je arhitekt iz Dubrovnika, partner u projektnom društvu IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI i docent na katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sagradio je i projektirao građevine različitih mjerila, za javne i privatne namjene u Dubrovniku, Zagrebu i drugim mjestima. Predavao je arhitektonsko projektiranje na Saveznoj politehničkoj školi (ETH) u Zürichu, Tehničkom sveučilištu (TU) u Grazu i Instututu za arhitekturu (Biarch) u Barceloni, izlagao na brojnim izložbama uključujući Venecijanski biennale, uređivao arhitektonske časopise i objavio više tekstova o arhitekturi bez fokusa knjiga i za ugledne europske izdavače.