Izložba Ništa/Nothing
Izložba Ništa okuplja eksperimentalne prakse srpskih, hrvatskih i slovenskih umjetnika nastale od 1920-ih do 2020-ih, čiji zajednički jezik otpora, ironije, negacije i samorefleksije ostaje prepoznatljiv — kao živa, trajna misaona matrica.
Mladen Stilinović, Slobodan Šijan, Josip Vaništa, Orest Zagoričnik, Vladan Radanović, Miroslav Bata Petrović, Antun Maračić, Vlado Martek, Ivan Martinac, Mita Dimitrijević MID, Boris Cvjetanović, Goran Trbuljak, Dubravka Rakoci i Goran Đorđević neki su od naših najpoznatijih umjetnika čiji će radovi pronaći svoj privremeni dom u izložbenom prostoru SKC P21, u samom središtu zagrebačkog Donjeg grada.
Autori izložbe su Davorka Perić, ujedno i kustosica, i Aleksandar Bošković, a cijeli projekt realizira se uz financijsku podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. Trajanje postava: 1. 12. — 21. 12. 2025.
“ Ništa nije odsutnost, nego ono
što daje smisao prisutnosti.”
— Maurice Blanchot, Književni prostor
Izložba “Ništa u Jugoslaviji” podsjeća na i priziva avangardni jezik umjetnosti koji je istodobno kritičan prema institucijama umjetničkog sustava, prema samome mediju u kojem se ostvaruje i društvenom kontekstu u kojem se razvija. Taj jezik, istančan i samorefleksivan, razumljiv je publici s prostora nekadašnjih Jugoslavija — onima koji su oblikovani kroz srodna iskustva otpora, ironije i stalne potrebe za preispitivanjem granica umjetničkog
i društvenog poretka i djelovanja. Ujedno, taj nekonvencionalni “materinji jezik”
umjetnosti pripada i Zagrebu — gradu sa stoljetnom tradicijom odbijanja konzervativnih okvira
izraza.
Od Zenita preko konceptualnih umjetničkih praksi šezdesetih i sedamdesetih godina, pa sve do suvremenih umjetničkih strategija, Zagreb ostaje prostor u kojem se jezik otpora, ironije i konceptualnog propitivanja ne samo razumije nego i kontinuirano priča i nadograđuje. Osim stogodišnjeg kontinuiteta avangardnog i subverzivnog jezika umjetnosti na ovim prostorima, na uprizorenje izložbe Ništa u Jugoslaviji potaknula nas je i potreba da se reagira na pojačani sustav kontrole kulturne i umjetničke proizvodnje, koji se sve češće uspostavlja nauštrb izražavanja umjetničke slobode. U takvom kontekstu, izložba ne funkcionira samo kao hommage avangardama i umjetničkom eksperimentu, nego i kao suvremeni komentar na tendencije neokonzervativizma i kulturnog revizionizma koje obilježavaju naše doba.
Ironijski, kritički i autorefleksivni ton izložbe upućen je upravo tim pojavama — kao svojevrsni umjetnički odgovor koji ih ogoljuje i destabilizira. Izložba ukazuje na kreirane sustave vrijednosti kao na prolazne, fragilne i uvjetovane konstrukte — privremene mjerne jedinice smisla koje se neprestano urušavaju. U tom će se kontekstu motiv monete pojaviti kao jedan od središnjih materijalnih znakova — simbol vrijednosti koji će nestati zajedno s geopolitičkim obrisima bivše Jugoslavije.
Smještanjem izložbe u jugoslavenski kontekst, afirmira se ideja o “našem jeziku” — avangardnom jeziku koji se gradi kroz podudarnosti i specifične razlike, ali i kroz zajedničko iskustvo negacije i propitivanja. Taj jezik nije samo sredstvo izražavanja
nego i prostor zajedničkog sjećanja i otpora: prema kanonu, prema instituciji, prema svakoj fiksiranoj formi značenja.
U zajedničkom radu s Aleksandrom Boškovićem, čiji je tekst “Nothing (:) Made in Yugoslavia” poslužio kao inspiracija za izložbu, prepoznali smo otpor i humor kao ključne smjernice za razumijevanje jezika avangarde u kojem će Ništa, negacija i nula govoriti glasnije od bilo koje parole. U tom spoju ironije i pobune, ništa postaje produktivna kategorija — praznina koja proizvodi nove oblike smisla, novi prostor za djelovanje izvan zadanih struktura
umjetničkog i društvenog sustava.
tekst iz uvoda kataloga Ništa
